Neki me dan objava na Croatian indie rock fanatics Facebook grupi podsjetila da u posljednje vrijeme gubim korak sa Yo La Tengo produkcijom. Tako sam se podsjetio i da imam ovdje spomenuti album iz naslova, zaintrigiralo me i potaknulo da kratko bacim oko na na pokoji sažetak i opće informacije o albumu. U vrlo šturom članku na Wikipediji sam naišao na dva jedinstvena sažetka iz tiska o albumu: a mixed bag of gemlike pop, atmospheric narratives and abrasive textures - tako je album doživio Chicago Tribune, dok u magazinu SPIN, iako jezgrovitiji, nisu nužno bili i manje nekovencionalni, prema njima ispada da je album supermarket tabloid rock opera. Podosta originalno, rekao bih.
Sjećam se tog jednog kasnijeg popodneva ili, recimo, ranijeg predvečerja na dan otvorenja Outlook festivala, kako sam prolazeći ispod Arene, za tu priliku pozornice koncerta otvorenja, čuo primamljivi kontrast dubokih basova i nježnog ženskog glasa izvođača koji je nastupao. Sudeći po terminu, lako je bilo utvrditi da se radi o predizvođaču, a pažnja koju mi je zaokupio glazbeni stil je bila dostatna da me navede da provjerim o kome se radi.
Te 2014. godine, tog trećeg rujna, srijede kojom je običavao počinjati Dimensions festival tjedan prije, pa Outlook nakon njega, Submotions Orchestra su već imali treći album, Alium, u svom portfelju.
Kad sam shvatio o kakvom bendu, projektu se radi, bilo mi je žao da nisam kupio kartu i doista ih pogledao i poslušao uživo, isto kao što mi je, sa druge strane, bilo drago da sam ipak, makar ostao bogatiji za novo glazbeno iskustvo.
Bila sve to neka priča ili ne, u okolnostima kada stanuješ između dva narodnjačka kluba, a susjedi sa istim takvim muzičkim preferencijama smatraju neophodnim redovito te svoje preferencije dijeliti sa ostatkom prilaza, ovakvo iskustvo svakako više vrijedi.
U nedjelju, na današnji dan prije tri godine, sam započeo stalni život na novoj adresi - kilometarski više zapadnijoj i manje južnijoj, kulturološki bitno više južnijoj nego zapadnijoj. Pulu doživljavam kao grad kojim se prošlost kao motiv nazire na svakom uglu, grad praktički kao da je živući muzej na otvorenome (doduše, kao i većina gradova na obali Jadrana). Ne samo da se suvremeni život isprepleo oko antičkih, venecijanskih, austrijskih, austrougarskih, jugoslavenskih spomenika, već se i u kulturi, duhu grada osjeti drugačiji stav. Kao da se osjeća sentiment zapušteno je privlačno. Svakako ne bih želio da ovo zvuči kao osuda i ogradit ću se izjavom da su ovo samo moji individualni utisci i nemam poriva da tražim istomišljenike.
Često tako u tom smislu osjetim svojevrsno podsjećanje na pretkapitalističko doba na ovim prostorima, doba kad su se fasade obnavljale rijetko, kad je novih automobila, bicikala i motocikala bilo manje, a prašine je bilo više. Uglavnom, doživim si Pulu kao svojevrsni lo-fi grad, kazetu u odnosu na CD ili nešto slično.
Kao šlag na kraju, točka na i, budali šamar ili kec na desetku takvom ugođaju mi je današnju godišnjicu obilježila preporuka novog albuma na Hype Machine. Radi se o Chez Bundicku, osobi koja stoji iza imena Toro y Moi i albumu koji je snimio sa jazz duetom The Mattson 2 (čitaj: dvojica Mattsona - Jared i Jonathan) - Star Stuff. Ime odgovara materijalu. Zvuk koji su proizveli je čista reminiscencija na vrijeme kada je Jura Stublić bacio radio kroz prozor, Rundek sanjao o kući u Bosutskoj 27a, a Neki to vole vruće su se valjda osjećali kao jeans generacija.
Gore je dana poveznica na spomenutu promociju na kojoj se album može poslušati u cijelosti i to besplatno (mislim da čak nije nužna ni registracija na Hype machine), a upućujem i na spot za naslovnu pjesmu sa albuma, koji je također još žešće podsjećanje na retro doba.
P.S.
Kad smo već kod podsjećanja na prošla vremena, pala mi je na pamet i ova disko poslastica:
